Kratka povijest svetojanskog kraja:

 
Svako svetojansko selo ima svoju priču i posebnu znamenitost. Zaštitni znakovi cijelog svetojanskog kraja zasigurno su pored spomenute crkve Svete Ane i Stari grad Turen Svetojanski koji se nalazi u Dragi Svetojanskoj, zatim geotermalno vrelo Toplice po kojem je mjesto Toplice Svetojanske dobilo naziv, potom svjetski poznata voda «Jana» poznata po svojim čistim izvorima pitke vode s 800 m dubine, zatim zdrave bukove šume, dva sela u kojima ne ma više nikoga to su Lanišće i Špigelski Breg, zatim najveće svetojansko selo Ivančići, ali i ono najviše Grabarak te Japetić kao najviša točka Svete Jane koja se nalazi na 871 m nadmorske visine iz koje svake nedjelje za lijepog vremena nebo prekriju letači paraglajderi.

Svetu Janu odlikuju i njeni mlinovi kojih ima u gotovo svakom svetojanskom selu kroz koje protječe potok. Najpoznatiji su oni obitelji Pavković i Hrdalo (nekada Erben), koji su dijelom obnovljeni, a koji se nalaze u Dragi Svetojanskoj. U Dragi ima još puno poznatih mlinova - obitelji Puština, Perlić, zatim obitelji pok. Mije Repara i Ivčec te obitelji Nikole Repara.
U obnovu su ušli i mlinovi obitelji Dolanjski u Bukovcu Svetojanskom, kao i onaj obitelji Čavlović i Severinac koji se nalazi tik do starog kupališta u Toplicama Svetojanskim.
Na obnovu čekaju mlinice obitelji Reparinac i Budinšćak u Prodin Dolu kao i onaj zajednice miladinskih obitelji u Belčićima te obitelji Budinšćak u Malunju.
Od svih spomenutih svetojanskih mlinova svega su jedan do dva u funkciji, a vjerujemo da će proraditi još tri u dogledno vrijeme. Nekad aktivni, a danas nijemi svjedoci govore o bogatoj svetojanskoj povijesti, o njenoj poljoprivredi i brojnim obiteljima s puno djece.
Danas oni stoje i čekaju obnovu kako bi postali turistička atrakcija svetojanskog kraja.

Po čemu još prepoznati Svetu Janu. Naravno, po njenim «šternjama» tj. bunarima kojih možemo pronaći u gotovo svakom svetojanskom naselju i koji su još uvijek u uporabi i atraktivni, potom po prelijepim vinogradima, amfiteatrima, bregovima i dolovima.
U novije vrijeme Svetom Janom se širi opojan miris novoga cvijeta koji najljepše cvate u srpnju i čija će prva berba uskoro, a ona druga negdje potkraj rujna. Riječ je, dakako, o lavandi i njenim poljima koji sve više niču južnim padinama Svete Jane. Entuzijasti iz udruge Lavanda svojim sve većim nasadima obogaćuju turističku ponudu svetojanskog kraja i čine Svetu Janu sve atraktivnijom i privlačnijom za turizam.

Značajni spomenici kulture

Crkva Svete Ane

U centru naselja, na prostranom platou padine kojeg se spuštaju prema jugu, smještena je župna crkva Sv. Ane zajedno sa mjesnim grobljem sjeveroistočno od crkve. Prirodni plato omeđuje sa zapadne strane glavna seoska ulica, a sa sjevera i istoka seoski put koji u prirodnom luku zaokružuje plato sa crkvom i grobljem sa sjevera i istoka i čini prirodnu granicu područja neposredne okoline župne crkve i mjesnog groblja. Sam lokalitet u Gorici Svetojanskoj, na kojem se nalazi župna crkva, poznat je već u srednjem vijeku kao sakralni prostor, na kojem su se u jednoj fazi nalazila čak tri sakralna objekta i to sve do 17. stoljeća. Najstarija crkva bila je župna crkva Svete Ane, kraj nje novija kapela Svete Marije podignuta oko 1687. godine . 1735. napušta se stara župna crkva Svete Ane uslijed trošnosti i funkciju župne crkve preuzima kapela Svete Marije kao novija i čvršćegrađena i u dobrom stanju. Istodobno je i promijenjen patronici te bivša kapela Svete Marije sada nosi ime župna crkva Svete Ane, te se time nastavlja tradicija župne crkve Svete Ane u Gorici Svetojanskoj.
Kapela Svete Marije se nakon gradnje spominje kao čvrsta, zidana sa visokim zvonikom i svođenom sakristijom. Ispred pročelja nalazio se zidani trije, a zvonik se nalazi postrance. Kasnijim popravcima crkve, pod je popločan kamenim pločama, kupola zvonika pokrivena šindrom. Svetište crkve obnovljeno je i produljeno 1868. ali ostaje drveni tabulat. Novi potres 1877. nanosi nova oštećenja crkvi i prilikom popravka dolazi do nekih izmjena. Na pročelju se pojavljuju novi povećani prozori zašiljenog oblika. Izmijenjeno je i pročelje, na račun starog trijema, a iznadsvođenog pretprostora prošireno je pjevalište, koje se u donjoj zoni prema lađi otvara polukružnim lukovima koje nose okrugli klesani stupovi.
U toj konstelaciji zvonik se nalazi bočno sjeverno uz pročelje, uvučen od današnje pročeljne linije.
1902. zamijenjena je stara lukovica od šindre limenom, umjesto šindrom, korv je pokriven crijepom, a kamene ploče poda zamijenjene su keramičkim pločicama. U najnovije vrijeme povišena je sakristija za jednu etažu i tek unutar prostora sakristije čitljiva je stara struktura bačvastog svoda sa šiljatim susvodnicama.
U takvom obliku i na položaju na kojem se crkva nalazi, naročito sa južne strane na kojoj se plato spušta kosinom poljoprivrednih površina, crkva ostaje glavnom dominantom u prostoru, ne samo naselja, već i šire okolice.

Kulturna baština Svetojanskog kraja

Kulturna dobra regionalnog i nacionalnog značaja

Kulturna dobra sakralnog karaktera koja obuhvaća¬ju samostane, crkve, kapele i poklonce, izuzetno su broj¬na te su obrađena u zasebnom tematskom prikazu. Ovaj je prilog usmjeren na prikaz i vrednovanje nascobinskih vrsta graditeljske baštine: starih gradova, dvoraca i naselja. Osim Jastrebarskog, jedinog gradskog naselja, od mnogo¬brojnih sela srednjovjekovnog porijekla izdvojena su ona s najočuvanijom prostornom i tradicijskom građevnom strukturom, smještena na vizualno izloženim lokacijama u području kulturnog krajolika, kontaktne zone Parka pr¬irode Žumberak.
Slijedi odabir najvrednijih primjeraka graditeljske i prostorne baštine koji imaju veliko značenje i doprinos s kulturnog, povijesno, urbanističkog, arhitektonskog i et¬nografskog stajališta.

Stari grad Turanj (Turen)

Stari grad Turanj smješten je na manjoj uzvisini, 220 m, iznad sela Draga, na prijevoju između dva bri¬jega: Žitnice i Špigeljskog brijega. Klancem teče potok Draga, a slijedi ga trasa ceste koja je povijesni ulaz na Plešivičku goru. Svojim položajem čuvao je ulaz u Pleši¬vicu. Pretpostavlja se da je upravo on bio središte stare srednjovjekovne podgorske županije, koju spominju povi¬jesni dokumenti od 12. - 14. st. Porijeklo toponima sta¬rog grada - sjedišta podgorske županije, Turan (Turen, Turanj) pratimo još od god. 1543., kad se spominjao pod svojim starim nazivom "castel\um Podgoria", a kasnije dolazi pod nazivom "Turris lapidea". Toponim bi mogao biti direktno vezan uz kamenu kulu - toranj, clindrična obli¬ka, u dijalektu turen, koja se izdizala iz strukture burga.
Podgorska županija imala je svoga župana i svoj utvrđeni grad, koji je bio sjedište župana, osnovna točka obrane župe i središte njezina života. Poput ostalih žu¬panija i podgorska je imala mjesto gdje su se stanovnici okupljali na sajam, trg, svetkovine, sudove i zborove. Sta¬riji autori (Laszowski, Lopašić) vjeruju da je to mjesto bilo današnje Jastrebarsko. Iako teritorijalno dosta udaljeno od starog grada, povijesni dokumenti ga već u 13. st. nazivaju "forenses de ]aztraburzcka".
Nakon god.1293. podgorska županija gubi svoju samostalnost, kad dolazi u vlasništvo Babonića darovni¬com kralja Andrije III, ne više kao županija, već kao pri¬vatno feudalno vlasništvo. Time je i "castellum Podgo¬ria" kao staro sjedište županije, pripao Radoslavu Babo¬niću, koji sjedište svog posjeda premješta u stari grad Lipo¬vac. Uz to pod upravu Lipovac prelaze i neka podgorska mjesta: Slavetić, Gorica, Brebovac, Belčići, Dvorjani, Reka, gdje su stanovali castrenses podgorski. Babonići god. 1327. predaju Podgorje banskoj upravi. Posljednji trag života podgorske županije nalazimo god. 1345., a kasnije se županija stopila s prostranom zagrebačkom. Prestankom županije grad podgorski dolazi pod kraljevu vlast i bansku upravu, a nakon toga darovnicom u vlas¬ništvo tadašnjeg lipovačkog gospodara Ivana Mutine. Ženidbenim vezama cijelo Podgorje i grad dolazi u vlas¬ništvo kneza Martina Frankopana (1464.), koji je pos¬jedi ma Bukovcem, Belčićima i Volavjem podario svoga službenika plemića Pavla Lukačića god. 1484. Lukačić je nosio pridjev od Volavja ili od Turnja, jer se pod Volavjem (Gornje Volavje) podrazumijevao grad Podgorje, odnos¬no Turanj, tj. velik posjed oko grada Turnja. Ženidbenim i nasljednim vezama Turanj dolazi u vlasništvo Kiševića, potom Krmčića i Dešića.
Današnji ostaci starog grada Turnja u vidu cilin¬drične kule i obodnog zida pokazuju da se radilo o čvrstoj kuli, promjera 10 m, gdje se još mogu očitati četiri kata. Veličina kule, struktura i debljina zidova proviđenih mnogobrojnim puškarnicama ukazuje na srednjovjekovno porijeklo. Ostali zidovi grada porušeni su do temelja, tako
da se teško razaznaje njegov tlocrtni obris. Može se nas¬lutiti da je bio graden na osnovi četverokuta, s visokom okruglom kulom na zapadnoj strani.
Unatoč maloj očuvanosti njegovih struktura i gra¬devnog supstrata, ima visoku kulturno povijesnu vrijed¬nost kao dio povijesti stare podgorske županije. Zbog ne¬dovoljne istraženosti i dokumentiranosti, ostaje još uvijek nepotkrijepljena teza da je upravo on bio "castellum Podgoria". Predstoje arheološka i konzervatorska istra¬živanja koja će upotpuniti spoznaja o vremenu gradnje, njegovoj prostornoj stukturi i gradevnim obilježjima.
Danas je obrastao u visoku vegetaciju, sakriven od pogleda, izložen propadanju. U njegovoj je blizini otvoren kamenolom tako da vibracije, izazvane teškim prome¬tom, uzrokuju brže propadanje. Potreban je hitan zahvat konzervacije i statičke stabilizacije preostalog ziđa, kako u potpunosti ne bi došlo do gubitka materijalnih trago¬va njegove građevne strukture i prostorne organizacije.
Arheološkim bi istraživanjima trebalo obuhvatiti i okolni prostor. Zona zaštite povijesnog ambijenta grada Turnja trebala bi uključiti i njegovu neposrednu okolinu, čime bi se omogućilo čuvanje izvornih obilježja njegova okoliša.

Gorica Svetojanska

Gorica Svetojanska je naselje smješteno na hrptu brijega Svetojanskih gorica, iznad nekad kontroliranog prolaza iz Žumberka, kod starog grada Turnja. Crkva sv. Ane se nekad nazivala "pod Turnonl". Lokalitet (imanje)
Gorcha koje bi moglo biti začetak današnjeg naselja Go¬rica u povijesnim se dokumentima spominje god. 1327. kao posjed lipovačke gospoštije. Naselje se razvilo uz župnu crkvu sv. Ane, koja se nalazi na popisu župa iz 1334. god. Župna crkva spominje se do 17. st., ali se uskoro napušta zbog trošnosti. Funkciju župne crkve preuzima god. 1735. kapela sv. Marije (sagrađena oko 1687.) i dobiva titulu sv. Ane.
Naselje je organizirano linijski uz cestu koja prola¬zi hrptom brijega, a oko proširenja ispred crkve, na ko¬jem je do druge polovice 19. st. bilo groblje, započinje formiranje trga koji s jugozapadne strane definiraju zgrade vatrogasnog doma, područnog općinskog ureda, trgovina i ugostiteljski lokal. Zapadnu stranu ulice defi¬niraju kuće orijentirane na nju zabatom, prizemne visine, ali zbog vrlo strmog nagiba terena djelomično su kat¬nice. Zahvaljujući svom prostorno istaknutom smještaju na vrhu brijega, naselje ima široku ekspoziciju, izloženo je vizurama iz šire udaljenosti. Njegovu slikovitu kompo¬ziciju čini vertikala tornja župne crkve okružena horizon¬talno zbijenom stambenom strukturom. Padine brijega kultivirane vinogradima i oranicama naglašavaju kva¬litetu slike. Nažalost novija izgradnja ne slijedi obrasce tradicionalnog oblikovanja i korištenja materijala završne obrade, te se unosi nesklad u prostor i umanjuju mu se ambijentalne i morfološke vrijednosti.
Poviše naselja na istaknutoj lokaciji, s koje se pružaju lijepi vidici na okolicu, nalazi se kurija "Šumski dvor", koja je bila u vlasništvu grofova Erdody. Jednokatna gra¬devina s podrumom, pokrivena visokim krovištem, s ka¬menim portalom datiranim s godinom] 656. Unutrašnji prostor prizemlja podijeljen je ulaznim prostorom na dva dijela, a srednjim nosivim zidom na dvostruki niz pros¬torija. Ispod južnog dijela kuće nalazi se podrum svođen bačvastim svodom sa susvodnicama, kao i prizemlje. Kurija je pri obnovi] 980-ih pretrpjela pregradnje koje nisu hitno narušile izvornost građevine. Danas u vlasništvu Šumarije, izvan namjene, a donedavno je na njoj bio restoran s prostranom vanjskom terasom.

Ivančići

Selo smješteno na padini u podnožju japetića, na oko SOO m n.v .. Linijski organizirano, proteže se uz cestu, po¬vijesnu komunikaciju, koja prati slojnicu terena. Današnje selo Ivančići nekad se nazivalo Dvorjani (Dworyane). Prvi put se spominje god. 1327. kao posjed Oworyan, a zatim i pod imenom "terra Duorchenicha". God. 1450. u Dvor¬janima su imali posjede vazaIni plemići. U 16. st. stanovnici Dvorjana postali su vlastelinski slobodnjaci.
Povijesnu jezgru sela čini ambijent uz cestu, čiju sje¬vernu stranu zatvara niz gusto poredanih katnica, izme¬du kojih se provlače strmi putovi ili stube prema seoskom putu koji se paralelno provlači iznad niza kuća. Do da¬nas je očuvana je povijesna matrica sela, koju osim tradi¬cijske čine i novije građevine, prilagođavajući se terenu na uobičajen način. Tradicijske kuće u središnjem dijelu su zidane katnice, orijentirane dužim pročeljem uz ulicu. Prizemlja su zidana kamenom i ožbukana, a čitavim dužim pročeljem na katu proteže se otvoreni drveni tri¬jem. Posebno su vrijedni primjeri stambenih kuća s kraja prošlog stoljeća, orijentirani zabatom prema putu, ka¬menom zidanog prizemlja i drvenog kata s trijemom, koji se proteže dužim i zabatnim pročeljem, na kojem je i vanj¬sko drveno stubište. Iznad sela je kuća plemenitih Deli¬šimunovića koja je imala i kapelu.

Stanje dokumentiranosti i obrađenosti graditeljske baštine

Graditeljska baština na širem jastrebarskom pod¬ručju, izuzev sakralnih građevina nije istražena ni odgo¬varajuće valorizirana. Tek predstoji osnovna evidencija i inventarizacija naseobinske baštine: seoskih naselja i po¬dručja krajobraza, osobito krajolika kultiviranih vinogradi¬mađ kao temelja za valorizaciju i planiranje razvoja cjelokupnog prostora. Naselje Krašić obrađeno je u konzer¬vatorsko-urbanističkoj dokumentaciji koja obuhvaća ana¬lizu njegovih prostornih i strukturalnih obilježja te uvjete i smjernice za zahvate na prostoru i na građevinama. I ostala vrijedna povijesna naselja poput Cvetkovića, Domagovića, Dola Pribićkog, Ivančića, Svete Jane, Ple¬šivice, Petrovinc, PriJipja, Volavja, Slavetića, Reke, kao i niz manjih etnografski vrijednih cjelina zahtijevaju prije svega konzervatorsku obradu i dokumentiranje.
Za pojedinačne građevine i sklopove velike kul¬turno-povijesne vrijednosti, nacionalnog i regionalnog značaja, kao što su dvorac Erdody u Jastrebarskom, dvo¬rac Slavetić, kompleks grkokatoličkog biskupskog dvor¬ca u Strmcu Pribićkom, potrebna su sustavna istraživanja arhivske grade i konzervatorska istraživanja u cilju defi¬niranja razvojnih faza građevine i određivanja uvjeta i smjernica za njihovu obnovu i revitalizaciju. Sklop dvor¬ca Ribograd i ribnjačarstva u Crnoj Mlaki arhivski je istražen i valoriziran i ima konzervatorsku podlogu za uvjete uređenja i obnove.
Stari grad Turen (Turanj) nedovoljno istražen i valo¬nZlran, a po svom povijesnom značenju i vezanosti uz sjedište stare podgorske županije zahtijeva hitne mjere statičke konsolidacije i konzervacije preostalog ziđa, ana temelju arheoloških istraživanja. Stručna, povijesna i ar¬heološka obrada lokaliteta "spilja" u Prilipju za koji nema nikakvih pouzdanih podataka, izuzev priča mještana, da se radi o skloništima u vrijeme Tatara(?), možda Turaka, obogatila bi spoznaje o povijesnim događajima na ovim prostonma.
Primjeri starih gospodarskih građevina koji uključuju osim podruma za vino u Mladini i brojne mlinove i ko¬vačnice na potocima, ali i prvu hidroelekranu na potoku Volavčica u Domagoviću, prijete fizičkim nestajanjem, pa je minimalna dokumentiranost jedna od mogućnosti nji¬hova održavanja u povijesti. Od građevina javne namjene evidentirana je samo zgrada vijećnice u Cvetkoviću, a letimičan pregled ukazuje da i zgrade starih škola iz druge polovice 19. st., koje su očuvane u Malunju, Plešivici, a i u ostalim mjestima, zahtijevaju dokUll1entiranje i valo¬rizaciju, ne samo kao kulturno-povijesne, već i arhitek¬tonsko-ambijentalne vrijednosti.

Temeljne pretpostavke zaštite i očuvanja kulturne baštine

Jedna od osnovnih zadaća zaštite kulturne baš¬tine, osim zaštite i očuvanja fizičke strukture arhitek¬tonskog spomenika, jest težnja da se spriječi devastacija neposrednog prostora, kako bi on očuvao svoje izvorno okruženje, a time i svoje prostorne vrijednosti i cjelovito značenje. Povijesne cjeline i ambijenti, kao i pojedinačne povijesne građevine i sklopovi, zajedno sa svojim okolišem, moraju biti na kvalitetan način, sukladno s njihovim prostorniin, arhitektonskim, etnografskim i povijesnin1 karakteristikama, uključeni u razvoj. Osim vrednovanih građevina, obično prepoznatljivih primjera određenog stila, kulturnu baštinu čine i skromna os¬tvarenja tradicijske stan1bene izgradnje, koje bi kao nositelje identiteta trebalo čuvati u izvornoj namjeni. To se osobito odnosi na drvenu tradicijsku arhitekturu, čiji sklopovi čine vrijedne ambijente seoskih naselja, naročito očuvane u zonama podgorja. Velik broj vrijed¬nih i očuvanih cjelina moguće je komercijalno koristiti u turističke svrhe.
Cilj je usmjeriti razvoj i planiranje na temelju oču¬vanja identiteta kulturnog krajolika, ostvarivanja preduvjeta za odgovarajuće održavanje građevina vi¬soke vrijednosti, njihovu revitalizaciju kroz odabir namjena kojima se neće izmijeniti njihove prostorne i oblikovne značajke.
Povijesne cjeline i ambijenti, kao i pojedinačne gra¬devine koji imaju svojstva kulturnog dobra, zajedno s nji¬hovim okolišem moraju biti na kvalitetan i odgovarajući način (tj. u skladu s njihovim prostornim, arhitekton¬skim, etnografskim i povijesnim značajkama) uključeni u budući razvitak. To prije svega znači:
- očuvanje i stručnu konzervatorsku obnovu svih gradevina i sklopova s obilježjima kulturnog dobra
- očuvanje povijesne organizacije (matrice), parce¬lacije gradevne strukture unutar zaštićene povijesne cjeline
- očuvanje i obnovu tradicijske arhitekture (stam¬bene i gospodarske), mlinova i ostalih povijesnih grade¬vina kao nositelja prepoznatljivosti prostora
- očuvanje i njegovanje izvornih i tradicionalnih uporaba gradevina i sadržaja, poljodjelskih kultura i tradicijskog načina obrade zemlje
- ako nije moguće očuvanje drvene tradicijske arhitekture '"in situ", urediti tradicijske okućnice preselje¬njem preostalih primjera drvenih gradevina na prostore u kojima bi se organizirao muzej na otvorenom.
Kulturna i prirodna baština predstavlja temelj pre¬poznatljivost (identiteta) i dokaz je neprekinutog slijeda (kontinuiteta) razvitka sredine, pa ju je potrebno štititi od svakog daljnjeg oštećenja i uništenja temeljnih vrijed¬nosti, uz maksimalno očuvanje karakteristične slike pros¬tora, naselja, krajolika. Prirodni krajolik je neponovljiv, a svako novo širenje građevinskih područja u vrijedne kra¬jobrazne prostore znači osiromašenje krajolika i gubitak samosvojnosti prostora.
Prihvatimo li kulturnu baštinu koja je dio naše ži¬votne okoline, kao temeljni resurs, a ne kao potrošno dobro, spriječit će se njezino propadanje, a bit će moguće na njoj graditi budućnost i kvalitetu razvitka.